liječnik ili lijećnik

U hrvatskom jeziku često se susrećemo s pitanjima pravilnog pisanja, a kako bismo razjasnili ovu nedoumicu, važno je poznavati etimologiju i fonološka pravila hrvatskog jezika koja utječu na pravilno pisanje. Riječ dolazi od glagola ‘liječiti’, što znači pružati medicinsku skrb ili tretman/slugu. To je zdravstveni radnik koji je, većinom, završio medicinski fakultet i stekao naziv doktora medicine. U puno država, kao preduvjet za dobivanje odobrenja licence. U Hrvatskoj studij u ovom području traje 6 godina, a nakon samog studija osoba na izbor ima odabrati specijalizaciju koja traje od 4 do 6 godina.

Oni se bave unapređenjem zdravlja, pomažu pri liječenju i sprječavanju bolesti, kao i rehabilitacijom bolesnika. Njihov posao uključuje dijagnosticiranje pacijente, te liječenje bolesnika koji zatraže pomoć. Uz preglede, liječenje, rađenje pretraga i dr., također i propisuju terapije i određene lijekove na osnovi toga što misle da je potrebno. Drugo ime za ovakvu osobu je također i doktor. Kada se govori o medicinskom stručnjaku koji dijagnosticira, liječi i brine se o zdravlju pacijenata, često se koriste različiti izrazi. Međutim, postavlja se pitanje koji je od njih pravilan i zašto. 

U hrvatskom standardnom jeziku, 'č' i 'ć' predstavljaju dva različita suglasnička zvuka koji imaju svoje specifične karakteristike i upotrebu. 'Č' je tvrđi- retrofleksni suglasnik, dok je 'ć' mekši- palatalni suglasnik. Tvrđi, tj retrofleksni suglasnik je suglasnik koji se izgovara tako da se vrh jezika okrene unazad te se njegova donja površina približi prednjemu dijelu tvrdoga nepca ili ga dotakne. Palatalni suglasnik je onaj koji se oblikuje, tj artikulira kao palatal. Hrvatski pravopis jasno definira kada se koriste 'č' i 'ć', te za jasno izražavanje trebamo znati razliku i značenje rečenice kako bismo samu riječ upotrijebili sukladno hrvatskom pravopisu.

Iako se čini kao jednostavna dvojba, mnogi se često pitaju koji je pravilan način pisanja. Međutim, ova dvojba ukazuje na jedan veći problem u pisanju hrvatskog jezika, a to je dvojba u pisanju glasova č i ć. Ova dvojba često stvara probleme govornicima, a mnogi griješe u odabiru mekog ć ili tvrdog č.

Kako bi olakšali muke, važno je naučiti nešto o pravilnom pisanju. Najlakše je naučiti sufikse koji su nepromjenjivi, pa tako znamo pravilno pisati sve riječi s tim sufiksom.
Također, glas č je prisutan i u anglizmima i većini talijanizama. Glas ć, s druge strane, nalazi se u sufiksima ‘ić’ i ‘oća’, te se pojavljuje u glagolskim pridjevima sadašnjem, komparativu i superlativu nekih pridjeva i priloga.