značenje ili znaćenje

Ovo je pojam što ga izražava neka određena riječ. Za razliku od smisla, značenje ili znaćenje neke riječi je u njegovoj intenciji, to što se označuje tom riječju. Ovo je također i jezična pojava koja povezuje neki određeni jezik sa izvanjezičnim svijetom. Jezik je komunikacijski funkcionalan onda kada jezične jedinice (riječi) kojima komuniciramo nešto imaju svoje značenje. Jezik je sustav jezičnih znakova, od kojih svaki znak ima svoje specifično značenje. Značenje bi se trebalo razlikovati od vrijednosti o kojoj je ono ovisno, a ostvaruje se uporabom jezičnog znaka. Značenje se nalazi u pozadini svih jezičnih struktura, a kognitivna lingvistika značenje izjednačuje sa konceptualizacijom; čovjekovo poimanje izvanjezičnog svijeta. Važno je napomenuti kako svaka gramatička struktura na poseban način oblikuje određeno značenje. U hrvatskom standardnom jeziku, 'č' i 'ć' predstavljaju dva različita suglasnička zvuka koji imaju svoje specifične karakteristike i upotrebu. 'Č' je tvrđi- retrofleksni suglasnik, dok je 'ć' mekši- palatalni suglasnik. Tvrđi, tj retrofleksni suglasnik je suglasnik koji se izgovara tako da se vrh jezika okrene unazad te se njegova donja površina približi prednjemu dijelu tvrdoga nepca ili ga dotakne. Palatalni suglasnik je onaj koji se oblikuje, tj artikulira kao palatal. Hrvatski pravopis jasno definira kada se koriste 'č' i 'ć', te za jasno izražavanje trebamo znati razliku i značenje rečenice kako bismo samu riječ upotrijebili sukladno hrvatskom pravopisu. Pravilno se piše značenje. Korištenje ovog oblika osigurava dosljednost s pravopisnim pravilima i standardnim jezikom. Značenje je pravilna forma koja se koristi za opisivanje smisla ili interpretacije nečega, posebno u kontekstu jezika i komunikacije.