zagrebački ili zagrebaćki

Hrvatski pravopis je jedinstven, jer u našem slučaju pišemo sve riječi koje završavaju na ski, ški i čki malim slovom, dok ostali narodi i države koriste svoja, drugačija, pravila, te ih oni pišu sa velikim početnim slovom, neovisno gdje se riječi našle u rečenici. Gramatička pravila nalažu kako se svi posvojni pridjevi koji su nastali od vlastitog imena uz pomoć ski, ški, čki i ćki pišu malim slovom (izuzetak je ako je na početku rečenice). Dakle, kada dođemo do pitanja piše li se zagrebački ili zagrebaćki moramo obratiti pažnju na gramatička pravila vezana uz č i ć.

U hrvatskom standardnom jeziku, 'č' i 'ć' predstavljaju dva različita suglasnička zvuka koji imaju svoje specifične karakteristike i upotrebu. 'Č' je tvrđi- retrofleksni suglasnik, dok je 'ć' mekši- palatalni suglasnik. Tvrđi, tj retrofleksni suglasnik je suglasnik koji se izgovara tako da se vrh jezika okrene unazad te se njegova donja površina približi prednjemu dijelu tvrdoga nepca ili ga dotakne. Palatalni suglasnik je onaj koji se oblikuje, tj artikulira kao palatal. Hrvatski pravopis jasno definira kada se koriste 'č' i 'ć', te za jasno izražavanje trebamo znati razliku i značenje rečenice kako bismo samu riječ upotrijebili sukladno hrvatskom pravopisu.

Iako se čini kao jednostavna dvojba, mnogi se često pitaju koji je pravilan način pisanja. Međutim, ova dvojba ukazuje na jedan veći problem u pisanju hrvatskog jezika, a to je dvojba u pisanju glasova č i ć. Ova dvojba često stvara probleme govornicima, a mnogi griješe u odabiru ć ili č.

Kako bi olakšali muke, važno je naučiti nešto o pravilnom pisanju. Najlakše je naučiti sufikse koji su nepromjenjivi, pa tako znamo pravilno pisati sve riječi s tim sufiksom.
Također, glas č je prisutan i u anglizmima i većini talijanizama. Glas ć, s druge strane, nalazi se u sufiksima ‘ić’ i ‘oća’, te se pojavljuje u glagolskim pridjevima sadašnjem, komparativu i superlativu nekih pridjeva i priloga.