domaća ili domača

U hrvatskom standardnom jeziku, 'č' i 'ć' predstavljaju dva različita suglasnička zvuka koji imaju svoje specifične karakteristike i upotrebu. 'Č' je tvrđi- retrofleksni suglasnik, dok je 'ć' mekši- palatalni suglasnik. Tvrđi, tj retrofleksni suglasnik je suglasnik koji se izgovara tako da se vrh jezika okrene unazad te se njegova donja površina približi prednjemu dijelu tvrdoga nepca ili ga dotakne. Palatalni suglasnik je onaj koji se oblikuje, tj artikulira kao palatal. Hrvatski pravopis jasno definira kada se koriste 'č' i 'ć', te za jasno izražavanje trebamo znati razliku i značenje rečenice kako bismo samu riječ upotrijebili sukladno hrvatskom pravopisu. Riječ nosi pojam nečega što je izrađeno ručno, u domu, ili je namijenjen upotrebi u domu, a ovakvih proizvoda postoji jako puno. Ispravno je koristiti oblik domaće (domaći, domaća, domaće) u hrvatskom jeziku za označavanje nečega što je iz doma, lokalno ili iz zavičaja. Oblik domače nije standardan ni prihvaćen u standardnom jeziku te se preporučuje izbjegavati njegovu upotrebu.