upaljač ili upaljać

U hrvatskom standardnom jeziku, 'č' i 'ć' predstavljaju dva različita suglasnička zvuka koji imaju svoje specifične karakteristike i upotrebu. 'Č' je tvrđi- retrofleksni suglasnik, dok je 'ć' mekši- palatalni suglasnik. Tvrđi, tj retrofleksni suglasnik je suglasnik koji se izgovara tako da se vrh jezika okrene unazad te se njegova donja površina približi prednjemu dijelu tvrdoga nepca ili ga dotakne. Palatalni suglasnik je onaj koji se oblikuje, tj artikulira kao palatal. Hrvatski pravopis jasno definira kada se koriste 'č' i 'ć', te za jasno izražavanje trebamo znati razliku i značenje rečenice kako bismo samu riječ upotrijebili sukladno hrvatskom pravopisu. Ova riječ označuje pomagalo koje služi za paljenje određenih stvari. Za razliku od šibice ono se može koristiti više puta, a postoje i oni koji se mogu koristiti jako dugo jer im se tekućina u njima može samo zamijeniti, ili nadosuti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je stvoren specifičan upaljač za potrebe američke vojske, koji je bio namijenjen paljenju stvari sa daljine. Namjena mu je bila da se baci na područje koje se želi zapaliti, bilo to skladište, minirano područje ili određena meta. Tijekom svog leta on bi ostao uključen, tj. upaljen, te se na taj način moglo paliti neprijateljsko područje, bez dovođenja tog pojedinca u dodatnu opasnost od vatre ili eksplozija. Pravilno je koristiti oblik upaljač jer je to standardni oblik u hrvatskom jeziku koji odgovara pravopisnim i fonetskim pravilima te je uobičajen u svakodnevnoj upotrebi. Upotreba pravilnog oblika osigurava jasnu i preciznu komunikaciju među govornicima hrvatskog jezika. Važno je znati i pridržavati se gramatike, te ju primjenjivati svakodnevno kako nebi došlo do nesporazuma ili prenošenja krivih informacija.