čik ili ćik

U hrvatskom standardnom jeziku, 'č' i 'ć' predstavljaju dva različita suglasnička zvuka koji imaju svoje specifične karakteristike i upotrebu. 'Č' je tvrđi- retrofleksni suglasnik, dok je 'ć' mekši- palatalni suglasnik. Tvrđi, tj retrofleksni suglasnik je suglasnik koji se izgovara tako da se vrh jezika okrene unazad te se njegova donja površina približi prednjemu dijelu tvrdoga nepca ili ga dotakne. Palatalni suglasnik je onaj koji se oblikuje, tj artikulira kao palatal. Hrvatski pravopis jasno definira kada se koriste 'č' i 'ć', te za jasno izražavanje trebamo znati razliku i značenje rečenice kako bismo samu riječ upotrijebili sukladno hrvatskom pravopisu. Riječ je za opušak cigarete preuzeta je iz mađarskog jezika, gdje se riječ csikk koristi u istom značenju. Riječ se prilagodila hrvatskom jeziku, zadržavajući glas č, što je u skladu s pravilima transkripcije stranih riječi. Riječ čik je vrlo uobičajena u svakodnevnom govoru, posebno među pušačima i u kontekstu neformalnih izazova među prijateljima. Čik se najčešće koristi za označavanje ostatka cigarete nakon što je pušač popušio njezin veći dio. To je dio cigarete koji ostane neizgoren.