štapić ili štapič

U hrvatskom standardnom jeziku, 'č' i 'ć' predstavljaju dva različita suglasnička zvuka koji imaju svoje specifične karakteristike i upotrebu. 'Č' je tvrđi- retrofleksni suglasnik, dok je 'ć' mekši- palatalni suglasnik. Tvrđi, tj retrofleksni suglasnik je suglasnik koji se izgovara tako da se vrh jezika okrene unazad te se njegova donja površina približi prednjemu dijelu tvrdoga nepca ili ga dotakne. Palatalni suglasnik je onaj koji se oblikuje, tj artikulira kao palatal. Hrvatski pravopis jasno definira kada se koriste 'č' i 'ć', te za jasno izražavanje trebamo znati razliku i značenje rečenice kako bismo samu riječ upotrijebili sukladno hrvatskom pravopisu. Riječ dolazi od imenice štap, a ona je sama umanjenica iste. Ispravno je koristiti oblik štapić u hrvatskom jeziku za označavanje tankih šipki ili malih štapova. Oblik štapič nije standardan, niti prihvaćen oblik u hrvatskom jeziku te se preporučuje izbjegavati njegovu upotrebu.