dubrovački ili Dubrovačkii

Razlike između velikog i malog početnog slova ne samo da mnogima zadaju glavobolje, već mogu znatno promijeniti značenje riječi i informacija koje želimo nekome prenijeti. Kako ne bi došlo do nepotrebnih nesporazuma važno je znati pravila gramatike.

Veliko početno slovo koristi se za sva vlastita imena i nazive, čak i neke veznike i čestice u naslovima, kao i na početku rečenice.

Hrvatski pravopis je jedinstven, jer u našem slučaju pišemo sve riječi koje završavaju na ski, ški i čki malim slovom, dok ostali narodi i države koriste svoja, drugačija, pravila, te ih oni pišu sa velikim početnim slovom, neovisno gdje se riječi našle u rečenici.

Gramatička pravila nalažu kako se svi posvojni pridjevi koji su nastali od vlastitog imena uz pomoć ski, ški, čki i ćki pišu malim slovom (izuzetak je ako je na početku rečenice). 

U hrvatskom jeziku, ispravno se piše dubrovački kada se koristi kao pridjev koji opisuje nešto što je povezano s gradom Dubrovnikom.

Međutim, kada se riječ koristi kao dio imena, kao što je Dubrovački zbor, tada se piše s velikim slovom.

Prema pravilima hrvatskog jezika, pridjevi koji se tvore od imena gradova često se završavaju s nastavkom -ski.

U ovom slučaju, riječ dubrovački dolazi od imena grada Dubrovnika. Kada se pridjev koristi u rečenici, piše se malim slovom, osim ako se nalazi na početku rečenice ili ako je dio imena.